Autor: Aralica, Tomislav

Nakladnik: Novi informator d.o.o.
ISBN: 9789537812836

O knjizi:

U Republici Hrvatskoj, kao i u ostalim europskim državama, razvod braka predstavlja ozbiljan društveni problem. Taj problem se očituje u više razina, a jedna od njih je i uređenje imovinskih odnosa bivših bračnih drugova. Svaki razvod, u pravilu, producira po nekoliko sudskih postupaka od kojih je sam razvod braka jednostavan i brz sudski postupak. Ali se zato postupci vezani uz roditeljsku skrb u svezi s maloljetnom djecom, a pogotovo uređenje imovinskih odnosa bivših bračnih drugova, često pretvore u mučne i dugotrajne procese koji teško opterećuju stranke ali i čitav pravosudni sustav. U posljednjih desetak godina broj razvoda brakova u Republici Hrvatskoj oscilira oko brojke 5.000. Međutim, u 2013. broj razvoda popeo se na rekordnih 5.992. Budući da većina razvedenih brakova producira po nekoliko sudskih postupaka, jasno je da ovo predstavlja veliko opterećenje našega pravosudnog sustava.

Ako upitate građanske suce koji su im najteži predmeti u njihovu radu, mislim da će većina odgovoriti kako su to parnični postupci utvrđenja i podjele bračne stečevine. Ovi postupci formalno spadaju u obiteljsko pravo, mada to, zapravo, nisu. Oni su pravni kontrapunkt u kojem se sažimaju elementi obiteljskog, stvarnog i obveznog prava, nasljednog prava, parnične i izvanparnične procesne odredbe i druge pravne discipline. Uz to, ti su predmeti činjenično izrazito složeni jer se u njima dokazuju stjecanja imovine kroz nekoliko desetljeća. Postupci u svezi s utvrđenjem i podjelom bračne stečevine katkad traju desetljećima. Postupak na sudu prvog stupnja obično završi nakon nekoliko godina. Potom postupak u povodu žalbe traje četiri do pet godina i često rezultira ukidnom odlukom nakon koje se postupak prvog stupnja ponavlja. Postupak revizije, također, traje više godina, a revizijski sud, Vrhovni sud RH, također često, svakako češće no u drugim predmetima, prihvaća reviziju i ukida odluke nižih sudova. Stoga, nažalost, nisu rijetki predmeti ove vrste koji traju više od deset godina, katkad i po nekoliko desetljeća, dulje no što su stranke bile u braku. Moramo priznati da naš pravosudni sustav nije pronašao djelotvoran put u rješavanju ovoga prevažnog društvenog i pravnog problema.

Zašto je tome tako? Postoji nekoliko razloga:

1.Zakonodavni je okvir, koji regulira imovinske odnose bračnih drugova, nedostatan, previše načelan, a premalo konkretan, što otvara prostor nužnim tumačenjima od strane sudske prakse. Naš najnoviji Zakon o obiteljskim odnosima iz 2014. (Nar. nov., br. 75/14), uglavnom, preuzima stare šture odredbe prijašnjeg Obiteljskog zakona (Nar. nov., br. 116/03). Poglavlje o imovinskim odnosima bračnih drugova ima samo 16. članaka, a, s druge strane, novi Zakon se iscrpljuje u predetaljnom reguliranju nekih ne tako važnih instituta dok one najproblematičnije, imovinske odnose nakon razvoda braka, regulira na načelnoj razini. Neke u sudskoj praksi sporne stvari i neujednačene prakse zakonodavac nije smatrao potrebnim razriješiti (trgovačko društvo i bračna stečevina, kreditom kupljene nekretnine, stanovi na kojima je nekoć postojalo stanarsko pravo, darovi roditelja i drugo), a i ono što je pokušao riješiti (problem povjerenja u zemljišne knjige i odnosa s načelom bračne stečevine), zapravo, nije riješio.

2.Vrhovni sud RH (u nastavku teksta: VSRH) ne zauzima niti obznanjuje načelna stanovišta u svezi sa spornim pitanjima oko bračne stečevine i imovinskih odnosa bračnih drugova, valjda smatrajući da on nije zakonodavac. Za tako nešto treba profesionalne hrabrosti, znanja i odlučnosti. Kad god je taj sud zauzeo i obznanio načelna stanovišta, primjerice u slučaju smetanja posjeda ili naknade štete, sudska praksa se vrlo brzo ujednačila, a postupak pojednostavio i ubrzao.

3.Edukacija sudaca prvog stupnja je nedostatna i neorganizirana. Njihova glavna komunikacija s višim sudom je kroz drugostupanjske odluke, što je daleko od potrebnog. Do sudaca prvog stupnja presporo i nesustavno dopiru stavovi koje viši sudovi zauzimaju u spornim situacijama. Bilo bi potrebno organizirati redovite i učestale kontakte sudaca više i niže razine kroz radionice, nadzore i savjetovanja. Kad god smo bili u prilici, predlagali smo da se takvi sastanci obavljaju sustavnim mentorstvom jednog suca županijskog suda nad petoricom sudaca općinskog suda, odnosno jednog suca VSRH nad petoricom sudaca županijskog suda, svaki petak od 14 do 16:00 sati. Time bi se ostvario žuran protok informacija o aktualnoj sudskoj praksi, a VSRH dobio bi čvrsti alat za usklađenje i ujednačavanje sudske prakse. Nažalost, ovome postoje, ili se mogu očekivati, snažni otpori na različitim razinama i s različitim motivima koji nemaju veze s težnjama za poboljšanje našeg pravosudnog sustava.

Dulje od 30 godina obnašamo dužnost prvostupanjskoga građanskog suca i sudili smo u velikom broju ovakvih predmeta. Rukovođeni tim iskustvom, u namjeri da pomognemo kolegama koji rade na ovim predmetima, bilo kao suci, sudski savjetnici, odvjetnici ili neki drugi pravni stručnjaci, napisali smo ovaj rad koristeći se pritom odlukama viših sudova. Ovaj rad nije naše domišljanje. Mi smo samo prikupili primjere iz sudske prakse i posložili ih ispod zakonskih odredbi na koje se one najviše odnose te ih grupirali po temama. Ovdje nema pravne teorije, već samo praktični savjeti kako postupiti u stanovitim pravnim situacijama vezanim uz bračnu stečevinu. Ukazujemo na to kako sastaviti tužbu, kako usmjeravati i voditi raspravu, kakve prijedloge isticati, kakvu odluku donijeti i što izjaviti u žalbi. Onaj tko to traži, to će i naći u ovom radu.

Bilo bi nam veliko zadovoljstvo ako pravnicima praktičarima pomognemo u njihovu radu na ovoj vrsti predmeta i ako svi skupa uspijemo ubrzati ovu vrstu postupaka. Postupaka koji su za jedan dio građana Republike Hrvatske od životne važnosti.

Ovaj se rad sastoji od dva dijela. U prvom dijelu izlažemo u narativnom obliku kratku povijest instituta zakonske regulative imovinskih odnosa bračnih drugova i bračne stečevine. Potom izlažemo o problemima u primjeni ovog instituta te o rješenjima koja je sudska praksa ponudila. Naglašavamo dosljednost, a u nekim slučajevima i neusklađenost sudske prakse.

U drugom dijelu donosimo tekst aktualnog Obiteljskog zakona (OZ/14), koji je još na snazi ali se ne primjenjuje zbog niže navedene Odluke Ustavnog suda. On je otisnut masnim slovima. Zatim slijedi obrazloženje novoga zakonskog teksta tamo gdje ga je radna skupina pružila, a potom kurzivom stari zakonski tekstovi (OZ/03, OZ/99 i ZBPO), koji se iz različitih razloga, o kojima će biti riječi, još uvijek primjenjuju. Potom slijede primjeri iz sudske prakse.Peti rad bavi se aktualnim problemima pomorskog dobra, odnosno o integralnom upravljanju pomorskim dobrom i decentralizacijom. Autor iznosi određene dvojbe i prijedloge iz prakse.