Autor: Marijan, Ranko

Nakladnik: Narodne novine d.d.
ISBN: 9789532342147

O knjizi:

Nismo trebali dugo čekati i pred nama je još jedan izmijenjen i dopunjen Kazneni zakon, ali nam iskustvo, potiho, govori kako bi i njega, uskoro, mogle očekivati neke nove izmjene. Naime, u proteklih osamnaest godina imali smo čak trinaest izmjena i dopuna Kaznenog zakona (NN br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11) te sasvim novi Kazneni zakon (NN br. 125/11) koji je ubrzo bio izmijenjen i dopunjen (NN br. 144/12). Imali smo sedam izmjena i dopuna Zakona o kaznenom postupku (NN br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06), zatim sasvim novi Zakon o kaznenom postupku (NN br. 152/08) koji se u čak 124 članka izmijenio (NN br. 76/09) i prije nego je stupio na snagu, a da bi u međuvremenu stupile na snagu nove izmjene i dopune (NN br. 80/11) u povodu odluke Ustavnog suda (NN br. 91/12) još jedne izmjene i dopune (NN br. 143/12). Naravno, tu se nije stalo već se lavina izmjena Zakona o kaznenom postupku nastavila (NN 56/13, 145/13 i 152/14). Ovakva dinamika izmjena materijalnih i postupovnih kaznenih zakona zorno ukazuje kako ne treba raditi. Zakonodavna hiperaktivnost obezvrjeđuje pravnu normu i destabilizira sudsku praksu, a pravnu sigurnost građana temeljito narušava.

Kod zakonodavca je rasprostranjen tzv. normativni optimizam, koji se ogleda u iluziji kako se stalnim izmjenama zakonskih odredaba uspješno rješavaju problemi. Iz obrazloženja brojnih novih zakonskih rješenja proizlazi da su stara bila loša a nova odlična, ali ubrzo na njihovo mjesto dolaze neka još novija rješenja sa sličnim obrazloženjima. Zakonske izmjene bi morale uslijediti nakon temeljite procjene zašto i kako intervenirati u postojeći pravni sustav, pri čemu treba voditi računa o mogućnosti učinkovite primjene novih zakonskih rješenja.

Potpuno novi zakon ili njegova značajna izmjena stvara tektonske poremećaje u sustavu pravnih normi, te poput domino efekta traži izmjene i u drugim zakonima, što se kod nas redovito zanemaruje.

Nova zakonska regulativa stvara i neke druge probleme, o kojima se baš nikada ne vodi računa. Naime, suci, državni odvjetnici, odvjetnici i ostali praktičari moraju poznavati nove i stare zakone. Postupci pokrenuti prije stupanja na snagu novog Zakona o kaznenom postupku, jedno vrijeme su se nastavili voditi po odredbama starog zakona, a ostali po novim i to bitno drugačijim odredbama. Primjenjuje se onaj kazneni zakon koji je bio na snazi kada je djelo počinjeno, a u slučaju jedne ili više izmjena primjenjuje se blaži zakon, pa u svakom konkretnom predmetu treba ocijeniti koji kazneni zakon primijeniti i to detaljno obrazložiti.

Neovisno o sadržaju postupovnih odredbi, ni sud svojim odlukama niti stranke svojim dispozicijama nisu ovlašteni odstupiti od strogih okvira određenih onim zakonom o kaznenom postupku koji se trenutno primjenjuje. Zato se zbog čestih izmjena pravila, redovito, pojavljuje nesigurnost u postupanju koja rezultira odugovlačenjem sudskih postupaka. Sucima je potrebna rutina u vođenju postupka da bi se mogli maksimalno koncentrirati na pravilno izvođenje dokaza i utvrđivanje relevantnih činjenica. Rutine nema ako se odredbe često mijenjaju. Kao da se mora brzo pisati na tipkovnici na kojoj se često mijenja raspored slova.

Kazneni zakon (NN br. 125/11 i 144/12) stupio je na snagu s novim pravnim dvojbama i praktičnim problemima. Uz neke dobre novine, nije bilo opravdanja za tako brojne izmjene. Nepotrebno su uvedena neka nova kaznena djela (npr. sakaćenje ženskih spolnih organa, sramoćenje, itd.) a izbrisana kaznena djela nasilničkog ponašanja i nasilničkog ponašanja u obitelji. Mijenjan je dotadašnji izričaj dragovoljnog odustanka, dnevnog dohotka i usmrćenja, a drugačije je riješeno produljeno kazneno djelo, počiniteljstvo i pokušaj. Izmjene, u pravilu, nisu bile bolje od dotadašnjih rješenja, a neke (npr. definicija pokušaja) bile su lošije. Nadalje, po dotadašnjim kaznenim zakonima sud je mogao počinitelja osloboditi od kazne ako je do prekoračenja granice nužne obrane došlo zbog jake razdraženosti ili prepasti prouzročene napadom, a prema novom Kaznenom zakonu nema krivnje ako se radi o prekoračenju zbog ispričive jake prepasti prouzročene napadom, dok je razdraženost ispuštena. Takva, nepotrebna, novina stvorila je probleme prilikom ocjene koji je zakon blaži, utvrđivanja ispričivosti prepasti, odnosno jasne distinkcije između jake prepasti i razdraženosti. Nitko nije uspio dokučiti zašto je izbrisano kazneno djelo iznošenja osobnih ili obiteljskih prilika (članak 201. KZ/97) odnosno zašto je bilo potrebno izbrisati jedno, a na lošiji način propisati drugo, slično kazneno djelo nazvano sramoćenje (čl. 148. KZ/11).

Naravno, ostaje i dalje načelno pitanje, zašto se djela za koja nije predviđena zatvorska kazna nalaze u Kaznenom zakonu. Tijekom primjene zakona pojavila se dvojba oko kontinuiteta nekih pojavnih oblika kaznenih djela koja, u dotadašnjem izričaju, zakon više nije prepoznao (npr. pojedini oblici teškog ubojstva, zlouporaba ovlasti u gospodarskom poslovanju, iznošenje osobnih ili obiteljskih prilika, itd). Klasična dvojba koji je zakon blaži za počinitelja intenzivirala se kod kaznenih djela kod kojih su zakonski okviri kažnjavanja pooštreni, ali su mogućnosti ublažavanja zakonom propisane kazne proširene. Postavilo se i pitanje kontinuiteta kaznenih djela: nesavjesno gospodarsko poslovanje (čl. 291. KZ/97), zlouporaba ovlasti u gospodarskom poslovanju (čl. 292. KZ/97) i sklapanje štetnog ugovora (čl. 294. KZ/97). Bilo kako bilo, javnost je ostala zakinuta za pravovremena, jasna i argumentirana obrazloženja što se točno željelo postići tako sveobuhvatnim izmjenama kaznenog zakonodavstva. Izostalo je vrednovanje starih i usporedba s novim kaznenopravnim odredbama, a izostalo je i obrazloženje zašto su brojne nove odredbe bolje od starih i uhodanih zakonskih rješenja. Slično se zbiva i s ovim posljednjim izmjenama i dopunama Kaznenog zakona koji se upravo nalazi pred vama. Zakonodavac je, konačno, propisao od kojeg iznosa se uzima da je vrijednost imovine, imovinske štete, imovinske koristi, porezne obveze i državne potpore velikih razmjera (ako prelazi 600.000,00 kuna), kada je vrijednost imovine većeg opsega (ako prelazi 200.000,00 kuna) a kada je vrijednost stvari, imovinskog prava i imovinske koristi velika, odnosno kada je imovinska korist, odnosno šteta znatna (ako prelazi 60.000,00 kuna) i do kojeg iznosa je vrijednost stvari, imovinskog prava i imovinske korist mala (ako ne prelazi 1000,00 kuna). Ove vrijednosti koje zakonodavac do sada nije odredio, zbog jedinstvene sudske prakse, morao je određivati Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim pravnim shvaćanjima. Nadalje, katalog kaznenih djela, kod kojih kazneni progon i izvršenje kazne ne zastarijeva, proširen je na kaznena djela terorizma, teškog ubojstva i ubojstva osobe pod međunarodnom zaštitom. Proširen je i katalog kaznenih djela za koja tijek zastare kaznenog progona počinje teći od punoljetnosti žrtve. Kod kaznenog djela krađe (čl. 229. st. 1. KZ) i kaznenog djela teške krađe (čl. 229. st. 1. KZ) interveniralo se u propisanu kaznu, koja je ovim izmjenama smanjena. Međutim, nije se interveniralo u propisanu kaznu kod nekih pojavnih oblika kaznenog djela ratnog zločina. Naime, dok je za uskraćivanje prava ratnom zarobljeniku na pravičan i redovit postupak (čl. 91. st. 1. toč. 6. KZ) zapriječena kazna dugotrajnog zatvora, ta najteža kazna nije propisana i za kazneno djelo ubijanja borca koji se predao (čl. 91. st. 2. toč. 6. KZ). Došlo je do nekih manjih izmjena tzv. produljenog kaznenog djela, rada za opće dobro, opoziva uvjetne osude te sigurnosnih mjera. U katalog kaznenih djela vraćena su kaznena djela nasilje u obitelji (čl. 179.a KZ) i nasilničko ponašanje (čl. 323.a KZ) a sramoćenje, koje se sada zove teško sramoćenje, je izmijenjeno. Ponovno su propisani razlozi za isključenje protupravnosti kod kaznenih djela protiv časti i ugleda (čl. 148.a KZ) pa je time dugogodišnja priča oko sveobuhvatnih izmjena ovih kaznenih djela došla na početak, jer se postavlja pitanje, a što se to u konačnici izmijenilo u odnosu na KZ/97. Naravno, opet se zaboravilo kako pravna sigurnost građana počiva na jasnoj, kvalitetnoj i stabilnoj pravnoj normi. I na kraju recimo još i ovo: prema počinitelju se primjenjuje kazneni zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno. Ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se zakon koji je najblaži za počinitelja. Sud je u svakom slučaju dužan ispitati postoji li pravni kontinuitet tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona. Ako utvrdi da kontinuitet postoji, primijenit će zakon koji je blaži za počinitelja. Kaznenog djela nema ako pravni kontinuitet ne postoji. S obzirom na to da su oba kaznena zakona u primjeni, ocijenili smo nužnim izdati ih zajedno u jednoj knjizi.